Milenijum je hiljadugodišnje carovanje Hrista sa svojim svetima na Nebu između prvog i drugog vaskrsenja. U toku ovog vremena sudiće se zlim mrtvima; Zemlja će biti potpuno opustošena, bez stanovnika, zauzeta od sotone i njegovih anđela. Na njegovom kraju Hristos i Njegovi anđeli i Sveti grad sići će sa Neba na Zemlju. Nepravedni mrtvi tada će vaskrsnuti i sa sotonom i njegovim anđelima opkoliće grad; ali vatra od Boga uništiće ih i očistiti Zemlju. Svemir će tako zauvek biti oslobođen od greha i grešnika.
MILENIJUM I KRAJ GREHA
U toku cele istorije bilo je takvih ljudi koji su rečito govorili o strahotama pakla, igrajući se ljudskim strahom u pokušaju da ih nateraju da služe Bogu. Kakvog su boga oni prikazivali?
Kako će se na kraju Bog osloboditi zla? Šta će se dogoditi sotoni? Šta će sprečiti greh da još jednom podigne svoje ružno lice? Kako pravedni Bog može da bude i Bog ljubavi?
Događaji na početku milenijuma
Za vreme milenijuma, hiljadugodišnjeg vremenskog razdoblja o kome govori dvadeseta glava Otkrivenja, sotonin uticaj na Zemlji biće ograničen, a Hristos će carovati sa svojim svetima (Otkrivenje 20,1-4).
Drugi dolazak. Otkrivenje 19. i 20. su celina; ove dve glave nisu razdvojene. One opisuju Hristov dolazak (Otkrivenje 19,11-21) i odmah nastavljaju da opisuju milenijum, tako da njihov redosled ukazuje na to da će milenijum početi kada Hristos ponovo dođe.
Otkrivenje prikazuje tri sile, koje će sakupiti narode sveta da se suprotstave Hristovom delu i delu Njegovog naroda neposredno pre Drugog dolaska, kao aždaju, zver i lažnog proroka (Otkrivenje 16,13). Kada se zver i carevi zemaljski i njihove vojske okupe da zarate protiv Hrista u vreme Njegovog dolaska, zver i lažni prorok biće uništeni (Otkrivenje 19,19.20). Ono što sledi u Otkrivenju 20. poglavlju o milenijumu je rasprava o sudbini trećeg člana demonskog trija, o aždaji. Ona je zarobljena i bačena u bezdan u kome će ostati 1000 godina.[1]
Kao što smo videli u 24. poglavlju prilikom Drugog Hristovog dolaska, kada sva carstva ovoga sveta budu uništena, Bog će uspostaviti svoje carstvo slave – carstvo koje će večno trajati (Danilo 2,24). Tada će Njegov narod početi da caruje.
Prvo vaskrsenje. Prilikom Hristovog drugog dolaska dogodiće se prvo vaskrsenje. Pravednici „blaženi i sveti” vaskrsnuće – jer, „nad njima druga smrt nema oblasti, nego će biti sveštenici Bogu i Hristu, i carovaće s njim hiljadu godina”. (Otkrivenje 20,6; vidi: 25. poglavlje u ovoj knjizi).
Pravednici odlaze na Nebo. Posle vaskrsenja umrlih pravednika, oni i živi sveti biće uzeti „u oblake na susret Gospodu na nebo”. (1. Solunjanima 4,17) Tada će Hristos ispuniti obećanje koje je dao neposredno pre nego što je napustio ovaj svet: „Idem da vam pripravim mesto. I kad otidem i pripravim vam mesto, opet ću doći, i uzeću vas k sebi da i vi budete gde sam ja.” (Jovan 14,2.3) Isus je opisao mesto koje će prepustiti svojim sledbenicima kao kuću „oca mojega” gde se nalaze mnogi „stanovi” ili mesta za prebivanje (Jovan 14,2). Ovde se Isus poziva na Novi Jerusalim, koji neće sići na ovu Zemlju sve do kraja hiljadugodišnjice – milenijuma. Prilikom Drugog Hristovog dolaska, onda, kada pravednici budu „uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo”, njihovo odredište biće Nebo – a ne Zemlja koju su upravo napustili.[2] Hristos sada neće uspostaviti svoje Carstvo slave na Zemlji. On će to učiniti na kraju milenijuma.
Hristovi neprijatelji uništeni. Hristos je svoj Drugi dolazak uporedio sa onim što se zbilo u vreme potopa i prilikom uništenja Sodoma i Gomore (Matej 24,37-39; Luka 17,28-30). Njegovo poređenje ističe dve tačke: prvo, da je uništenje koje je došlo, iznenadilo zle, a drugo, ono što je došlo bilo je uništenje – potop „odnese sve” (Matej 24,39). Vatra i sumpor koji su padali kao kiša na Sodom „pogubi sve” (Luka 17,29; vidi: Matej 13,38-40). Prilikom Drugog dolaska Hristos će sići s Neba sa svojim vojskama kao jahač na belom konju i nosiće ime „Car nad carevima i gospodar nad gospodarima” i udariće pobunjene narode sveta. Posle uništenja zveri i lažnog proroka „ostatak” sotoninih sledbenika umreće i niko neće preživeti, jer oni „pobijeni biše mačem onoga što sedi na konju, koji izađe iz usta njegovih: i sve se ptice nasitiše od mesa njihova”. (Otkrivenje 19,21)[3]
Opisujući ovaj prizor, Sveto pismo je reklo: „Jer, gle, Gospod izlazi iz mesta svojega da pohodi stanovnike zemaljske za bezakonje njihovo, i zemlja će otkriti krvi svoje niti će više pokrivati pobijenih svojih.” (Isaija 26,21)
Zemlja postaje pusta. Pošto će se pravednici vazneti da budu sa svojim Gospodom, a zli biti uništeni Njegovom pojavom, Zemlja će izvesno vreme ostati bez stanovnika. Sveto pismo ukazuje na takvu situaciju. Jeremija je rekao: „Pogledah na zemlju, a gle bez obličja i pusta; i na nebo, a svetlosti njegove nema. Pogledah na gore, a gle, tresu se i svi humovi drmaju se. Pogledah, a gle, nema čoveka.” (Jeremija 4,23-25) Jeremija koristi terminologiju koja se susreće u 1. Mojsijevoj 1,2. „bez obličja i pusta” i ukazuje na to da će Zemlja postati isto tako haotična kakva je bila na početku stvaranja.
Sotona vezan. Događaji koji će se zbiti u ovo vreme bili su unapred prikazani u obredu sa jarcem na Dan očišćenja u službi u izrailjskoj Svetinji. Na Dan očišćenja prvosveštenik je očistio Svetinju krvlju očišćenja Gospodnjeg jarca. Tek pošto je ovo očišćenje potpuno završeno, otpočeo je obred koji je uključio Azazela, jarca koji je predstavljao sotonu (vidi: Poglavlje 23). Postavljajući ruke na njegovu glavu, prvosveštenik je ispovedio „sva bezakonja sinova Izrailjevih i sve prestupe njihove u svim gresima njihovim, i metnuvši ih na glavu jarcu”. (3. Mojsijeva 16,21) Jarac je potom odveden u pustinju, nenaseljenu zemlju (3. Mojsijeva 16,22).
Isto tako, Hristos u nebeskoj Svetinji služi svojim izvršenim pomirenjem svome narodu; prilikom svog Drugog dolaska On će ih otkupiti i dati im večni život. Kada završi ovo delo otkupljenja i očišćenja nebeske Svetinje, On će staviti grehe svoga naroda na sotonu, začetnika i podstrekača zla. Ni na koji način ne može se reći da sotona iskupljuje grehe vernika – Hristos je to u potpunosti učinio. Međutim, sotona mora da snosi odgovornost za sav greh na koji je naveo one koji su spaseni. I kao što je „čovek spreman” odveo jarca u nenastanjenu zemlju, tako će Bog prognati sotonu u opustošenu i nenastanjenu Zemlju (Vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).[4]
Jovanovo viđenje milenijuma (hiljadugodišnjice) živo slika sotonino progonstvo. On je video da je na početku hiljadu godina „aždaha, stara zmija, koja je đavo i sotona” okovana u verige i zatvorena u „bezdan” (Otkrivenje 20,2.3). Ovo simbolički objavljuje privremeni kraj sotoninog delovanja, progonstva i prevare „da više ne prelašćuje naroda, dok se ne navrši hiljada godina”. (Otkrivenje 20,3)
Izraz koji Jovan koristi – „bezdan„ (grčki abussos) – prikladno opisuje stanje Zemlje i to vreme.[5] Pod udarcima sedam zala koja će neposredno prethoditi Hristovom dolasku (Vidi: Otkrivenje 16,18-21) i pokrivena telima zlih, Zemlja predstavlja prizor strašne pustoši.
Ograničen na ovu Zemlju, sotona je „svezan” verigama okolnosti. Pošto na Zemlji nema ljudskih bića, sotona nema koga da kuša ili progoni. On je vezan u smislu da nema šta da radi.
Događaji u toku milenijuma
Hristos na Nebu sa otkupljenima. Prilikom svog Drugog dolaska Hristos će povesti svoje sledbenike na Nebo, u stanove koje je pripremio za njih u Novom Jerusalimu. Kao i Mojsije i Izrailjci, otkupljeni će, ispunjeni zahvalnošću, pevati pesmu svoga izbavljenja – „pesmu Mojsija sluge Božjega, i pesmu jagnjetovu, govoreći: velika su i divna dela tvoja, Gospode Bože svedržitelju pravedni su i istiniti putovi tvoji, care svetih!” (Otkrivenje 15,3)
Sveti vladaju sa Hristom. Za vreme milenijuma Hristos će ispuniti svoje obećanje i daće pobednicima „vlast nad neznabošcima (narodima)”. (Otkrivenje 2,26) Danilo je video da posle uništenja Hristovih neprijatelja „carstvo i vlast i veličanstvo carsko pod svim nebom daće se narodu svetaca višnjega”. (Danilo 7,27) Oni koje Hristos bude vaskrsao prilikom prvog vaskrsenja, carovaće sa Njim hiljadu godina (Otkrivenje 20,4).
U kom smislu se može reći za svete da caruju ako su na nebu, dok su svi zli mrtvi? Njihovo carovanje sastajaće se u učestvovanju u jednom važnom razdoblju Hristovog upravljanja.[6]
Suđenje zlima. Apostol Jovan je video da će u toku milenijuma sveti učestvovati u suđenju; on je video „prestole i seđahu na njima, i dade im se sud”. (Otkrivenje 20,4) Ovo je vreme suđenja sotoni i njegovim anđelima koje beleži Sveto pismo (2. Petrova 2,4; Juda 6). To je vreme kada će se ostvariti izjava apostola Pavla da će sveti suditi svetu, pa čak i anđelima (1. Korinćanima 6,2.3).[7]
Milenijumski sud neće odlučivati o tome ko će biti spasen ili izgubljen. Bog će doneti takvu odluku pre Drugog Hristovog dolaska, a svi oni koji nisu vaskrsli ili preobrazili se, biće zauvek izgubljeni. Sud kome će pravedni prisustvovati odgovoriće na svako pitanje koje bi pravedni postavili u želji da saznaju zašto su zli izgubljeni. Bog želi da svi oni kojima je poklonio večni život imaju potpuno poverenje u Njegovo vođstvo i zato će im On otkriti delovanje svoje milosti i pravde.
Zamislite da ste na Nebu i da ste utvrdili da sa vama nije jedan od vaših voljenih za koga ste sigurno očekivali da bude tamo. Takav slučaj mogao bi da vas navede na to da posumnjate u Božju pravdu, a ta vrsta sumnje leži u pravoj osnovi greha. Da bi zauvek uklonio svaku priliku za takve sumnje – i tako osigurao da se greh više nikada ne pojavi – Bog će odgovoriti na ovakva pitanja u toku ovog razdoblja pregleda na milenijumskom sudu.
U ovom poslu otkupljeni će odigrati odlučujuću ulogu u velikoj borbi između dobra i zla. „Oni će na svoje večno zadovoljstvo potvrditi da se Bog ozbiljno i strpljivo starao za izgubljene grešnike. Oni će shvatiti da su grešnici nemarno i tvrdoglavo prezirali i odbijali Njegovu ljubav. Otkriće da su čak i na izgled sitni grešnici u tajnosti gajili odvratnu sebičnost umesto da su prihvatili sistem vrednovanja svoga Gospoda i Spasitelja.”[8]
Sotonino vreme za razmišljanje. U toku milenijuma sotona će patiti. Zatvoren sa svojim anđelima, na opustošenoj Zemlji, on ne može da sprovodi svoje prevare koje su neprekidno ispunjavale njegovo vreme. On je primoran da sagleda rezultate svoje pobune protiv Boga i Njegovog zakona; on mora da razmišlja o ulozi koju je odigrao u borbi između dobra i zla. On sada jedino može da gleda u budućnost sa strahom od užasne kazne koju će morati da podnese zbog celokupnog zla za koje je odgovoran.
Događaji na kraju milenijuma
Na kraju hiljadu godina, „ostali mrtvaci” – zli – vaskrsnuće, oslobađajući na taj način sotonu od neaktivnosti koja mu je bila nametnuta (Otkrivenje 20,5.7). Još jedanput prevarivši zle, on ih vodi protiv tabora „svetih i grada ljubaznog (Novog Jerusalima)” (Otkrivenje 20,9) koji je u to vreme zajedno sa Hristom, sišao sa Neba.[9]
Hristos, Sveti i Sveti grad silaze. Hristos iz dva razloga silazi ponovo na Zemlju, zajedno sa svetima i Novim Jerusalimom. On želi da okonča veliku borbu time što će sprovesti odluke milenijumskog suda i što će očistiti i obnoviti Zemlju, tako da na njoj može uspostaviti svoje večno Carstvo. Tada u najpotpunijem smislu „Gospod će biti car nad svom zemljom”. (Zaharija 14,9)
Vaskrsenje suda. Sada je stigao trenutak u kome će se izvršiti ispunjenje Hristovog obećanja da će „svi koji su u grobovima čuti glas sina Božijega”. (Jovan 5,28) Prilikom svog Drugog dolaska Hristos je izveo pravedne mrtve iz njihovih grobova u prvom vaskrsenju „vaskrsenju života”. Sada će se zbiti drugo vaskrsenje, o kome Isus govori „vaskrsenje suda” (Jovan 5,29) Otkrivenje se takođe poziva na ovo vaskrsenje: „A ostali mrtvaci (oni koji nisu ustali u prvom vaskrsenju) ne oživeše, dokle se ne svrši hiljada godina.” (Otkrivenje 20,5)
Sotonino tamnovanje okončano. Vaskrsenje zlih na kraju hiljadu godina, oslobađa sotonu njegovog zatočeništva „na malo vremena”. (Otkrivenje 20,3) U svom poslednjem pokušaju da izazove Božju vladavinu on će „izaći da vara narode po sva četiri kraja zemlje”. (Otkrivenje 20,8) S obzirom da su zli vaskrsli sa istim buntovnim duhom koji su posedovali kada su umrli, njegov posao neće biti težak.
Napad na Sveti grad. U svojoj poslednjoj prevari sotona pokušava da zle nadahne nadom da će silom zauzeti Božje carstvo. Okupljene narode sveta, on će povesti protiv voljenog grada (Otkrivenje 20,8.9)[10] „Zli koji su tvrdoglavo odbijali ulazak u Božji grad na osnovu zasluga Hristove žrtve pomirenja sada odlučuju da opsadom i borbom zadobiju pristup i kontrolu.”[11]
Činjenica da će se zli, čim im Bog bude ponovo podario život, okrenuti protiv Njega i pokušati da zbace Njegovu vladavinu, potvrđuje odluku koju je doneo o njihovoj sudbini. Na ovaj način Njegovo ime i karakter koje je sotona želeo da uprlja, potpuno će biti odbranjeni pred svima.[12]
Veliki beli, sudski presto. Apostol Jovan ističe da kada su Božji neprijatelji opkolili grad i kada su bili spremni da ga napadnu, Bog postavlja svoj veliki beli presto. Kada se ceo ljudski rod bude stekao oko prestola – neki bezbedni unutar grada, drugi izvan, uplašeni u prisustvu Sudije – Bog će sprovesti poslednju fazu suda. Ovo je vreme o kome je govorio Isus kada je rekao: „Onde će biti plač i škrgut zuba, kad vidite Avrama i Isaka i Jakova i sve proroke u carstvu Božjemu, a sebe napolje isterane.” (Luka 13,28)
Da bi sproveo ovu izvršnu fazu suda, Božje knjige će se otvoriti. „I druga se knjiga otvori, koja je knjiga života: i sud primiše mrtvaci, kao što je napisano u knjigama, po delima svojima.” (Otkrivenje 20,12). Tada će Bog izreći presudu koja će glasiti – uništenje.
Zašto je Bog vaskrsao ove ljude da bi ponovo okončao njihov život? U toku milenijuma, otkupljeni su imali priliku da istražuju pravednost Božjeg postupka prema svakom razumnom biću u svemiru. Sada će i sami izgubljeni – uključujući sotonu i njegove anđele – potvrditi pravednost Božjih puteva.
Kod ovog velikog belog sudskog prestola ispuniće se Pavlove reči: „Jer ćemo svi izići na sud pred Hrista.” (Rimljanima 14,10). Tu će sva stvorenja – pali i oni koji nisu pali, spaseni i izgubljeni – prikloniti svoja kolena i priznati da je Isus Hristos Gospod (Filibljanima 2,10.11; uporedi: Isaija 45,22.23). Tada će pitanje Božje pravde zauvek biti rešeno. Oni koji su dobili večni život imali su nepokolebljivu veru u Njega. Nikada više greh neće pokvariti svemir ili upropastiti njegove stanovnike.
Sotona i grešnici uništeni. Odmah nakon izricanja presude, sotona, njegovi anđeli i njegovi sledbenici – ljudi, primiće svoju kaznu. Oni će doživeti večnu smrt. „Siđe oganj od Boga s neba, i pojede” sve koji nisu spaseni (Otkrivenje 20,9). Površina zemlje izvan grada izgleda kao da se topi, postajući ogromno plameno jezero za „dan strašnoga suda i pogibli bezakonih ljudi”. (2. Petrova 3,7) Prispeo je „dan osvete Gospodnje” (Isaija 34,8) kada će On izvršiti „neobično delo svoje” (Isaija 28,21) uništenja svojih neprijatelja. Apostol Jovan kaže: „I ko se ne nađe napisan u knjizi života, bačen bi u jezero ognjeno.” (Otkrivenje 20,15) đavo i njegovi saveznici takođe će doživeti ovu sudbinu (Otkrivenje 20,10).
Kontekst cele Biblije jasno govori da ova „druga smrt” (Otkrivenje 21,8) koju će doživeti zli označava njihovo potpuno uništenje. Šta onda sa shvatanjem o paklu koji večno gori? Pažljivo proučavanje pokazuje da Biblija ne uči o takvom paklu ili mučenju.
- Pakao. Biblijski „pakao” je „mesto i stanje kazne i uništenja večnom vatrom prilikom druge smrti, onih koji odbacuju Boga i ponudu spasenja u Isusu Hristu”.[13]
Razni prevodi Biblije često koriste reč „pakao” kao prevod jevrejske reči sheol i grčke reči hades. Ovi izrazi obično se odnose na grob u kome – i pravedni i zli – u nesvesnom stanju čekaju, vaskrsenje (vidi: Poglavlje 25). Pošto se današnji pojam pakla u velikoj meri razlikuje od onoga što jevrejski i grčki izraz znači, izvestan broj savremenih prevoda izbegava reč „pakao”, jednostavno navodeći jevrejsku reč kao „sheol”, a grčku kao „hades”.
Suprotno od ovoga, grčka reč geenna, koju na primer engleski prevodi Novog zaveta takođe prevode rečju „pakao”, označava mesto kažnjavanja vatrom onih koji se nisu pokajali. Prema tome u Svetom pismu „pakao” nema uvek isto značenje – i propust u nezapažanju ove razlike često je dovodio do velike zabune i zbrke.
Geenna je izvedenica od jevrejske reči Ge Hinnom „Dolina Hinom”- jedan klanac južno od Jerusalima. Ovde su Izrailjci vršili neznabožački obred spaljivanja – žrtvovanja dece Molohu (2. Dnevnika 28,3; 33,1.6). (U našem prevodu dolina Enomova) Prorok Jeremija je predskazao da će zbog ovoga greha Gospod učiniti ovu dolinu da bude „dolina krvna”, u kojoj će se leševi Izrailjaca pokopavati sve dok ne bude bilo više mesta za njih. Ostala tela postaće „hrana pticama nebeskim”. (Jeremija 7,32.33; 19,6; Isaija 30,33) Jeremijino proročanstvo bez sumnje je navelo Izrailj da Ge Hinnom smatra mestom suda nad zlim, mesto užasa, kazne i srama.[14]Kasnije rabinsko predanje smatra ga mestom za spaljivanje leševa i smeća.
Isus je plamen Enoma koristio da prikaže pakleni oganj (Matej 5,22; 18,9). Tako vatra Enoma predstavlja uništavajući oganj poslednjeg suda. On je tvrdio da to dolazi posle smrti (Luka 12,5) i da će pakao uništiti i telo i dušu (Matej 10,28).
Kakva je priroda paklenog ognja? Da li će ljudi u paklu uvek goreti?
- Sudbina zlih. Prema Svetom pismu, Bog obećava večni život samo pravednima. Plata za greh je smrt, a ne večni život u paklu (Rimljanima 6,23).
Sveto pismo uči da će zli biti „istrebljeni” (Psalam 37,9.34), da će izginuti (Psalam 37,20; 68,2). Oni neće večno živeti u svesnom stanju, već će biti spaljeni (Malahija 4,1; Matej 13,30.40; 2. Petrova 3,10). Oni će biti uništeni (Psalam 145,20; 2. Solunjanima 1,9; Jevrejima 2,14), nestaće (Psalam 104,35).
- Večna kazna. Govoreći o kažnjavanju zlih, Novi zavet koristi izraze „večita” „večna”. Ovi izrazi prevod su grčke reči aionios i primenjuje se kako na Boga tako i na čoveka. Da bi se izbegao nesporazum, treba imati na umu da je aionios relativan pojam; njegovo značenje određuje objekat koji on bliže određuje. Tako kada Sveto pismo upotrebljava reč aionios („večni”) za Boga, onda znači da On poseduje neograničen, neomeđen život – jer je Bog besmrtan. Ali kada ovu reč koristi za smrtna ljudska bića ili propadljive stvari, onda znači dok god čovek živi ili ta stvar postoji.
Juda 7, na primer, kaže da se Sodom i Gomora „muče u večnom ognju”. Ipak ti gradovi danas ne gore. Apostol Petar kaže da je vatra pretvorila te gradove u pepeo, osudivši ih na uništenje (2. Petrova 2,6). „Večni oganj” goreo je sve dok više nije ništa ostalo da gori i tada se ugasio (vidi: Jeremija 17,27; 2. Dnevnika 36,19).
Slično, kada Hristos odredi zle za „oganj večni” (Matej 25,41) taj oganj koji će spaliti zle biće „večni” (Matej 3,12). Jedino kada više nema ničega da gori, on će se ugasiti.[15]
Kada Hristos govori o „večnoj muci” (Matej 25,46), On ne misli na večno mučenje. On je mislio da kao što će „večni život (koji će uživati pravednici) trajati tokom neprekidnih vekova večnosti, i kazna (koju će dobiti zli) biće takođe večna – ne večno trajanje svesnih patnji, već kazna koja je potpuna i konačna. Kraj onih koji će tako patiti je druga smrt. Ova smrt biće večna, iz nje neće biti i ne može biti vaskrsenja.”[16]
Kada Biblija govori o „večnom otkupu” (Jevrejima 9,12) i „sudu večnom” (Jevrejima 6,2), to se onda odnosi na večni ishod otkupljenja i suda – ne na beskrajan proces otkupljenja i suda. Na isti način, kada govori o večnoj kazni, ona govori o ishodu, a ne o procesu te kazne. Smrt koju će iskusiti zli, biće konačna i večna.
- Mučenje „va vek veka”. Izraz „va vek veka” (Otkrivenje 14,11; 19,3; 20,10) koji koristi Sveto pismo, takođe je doprineo zaključku da će se proces kažnjavanja sotone i zlih nastaviti kroz večnost. Međutim, kao i reč „večan”, objekat koji ona bliže određuje, određuje značenje reči „va vek”. Kada je povezan sa Bogom, njegovo je značenje apsolutan – jer je Bog besmrtan; kada je povezan sa smrtnim ljudima, njegovo značenje je ograničen.
Opis iz Svetoga pisma o Božjoj kazni Edoma, dobar je primer ovakve upotrebe. Prorok Isaija kaže da će Bog pretvoriti Zemlju u jamu koja gori i koja se „neće gasiti ni noću ni danju” i „doveka će se dizati dim njezin, od kolena do kolena ostaće pusta, niko neće prelaziti preko nje doveka”. (Isaija 34,9.10). Edom je bio razoren, ali on više ne gori. „Doveka” traje dok njegovo uništenje nije završeno.
Kroz celo Sveto pismo, jasno je da „doveka” ima svoje granice. Stari zavet kaže da rob može služiti svoga gospodara „doveka” (2. Mojsijeva 21,6), da je dete Samuilo trebalo da ostane „do veka” u šatoru od sastanka (1. Samuilova 1,22), i da je prorok Jona mislio da će u ribljem trbuhu ostati „doveka” (Jona 2,7). Novi zavet na sličan način upotrebljava ovaj pojam: Apostol Pavle, na primer, savetuje Filimonu da primi Onisima „večno” (Filimon 15). U svim ovim primerima „doveka” znači „dok god ta osoba živi”.
Psalam 92,7. kaže da će zli biti istrebljeni doveka. Prorokujući o velikoj konačnoj vatri, prorok Malahija kaže: „Jer, gle, ide dan, koji gori kao peć, i svi će ponositi i svi koji rade bezbožno biti strnjika, i upaliće ih dan koji ide, veli Gospod nad vojskama, i neće im ostaviti ni korena ni grane.” (Malahija 4,1)
Kada jednom svi zli – sotona, zli anđeli i nepokajani ljudi – budu bili uništeni vatrom, kako koren tako i grane, onda više neće postojati nikakva potreba za smrću ili hadesom – paklom (vidi: 25. poglavlje u ovoj knjizi). Sve ove Bog će, takođe, večno uništiti (Otkrivenje 20,14).
Na taj način Biblija daje veoma jasno objašnjenje da je kazna večna, a ne kažnjavanje – da je to druga smrt. Iz ove kazne nema vaskrsenja; njene posledice su večne.
Arhiepiskop Viljem Templ (Njilliam Temple) bio je u pravu kada je tvrdio: „Jedno možemo sa poverenjem reći: Večno mučenje treba da se isključi. Da ljudi nisu uneli grčke i nebiblijske pojmove prirodne neuništivosti čovekove duše i tada čitali Novi zavet sa ovim u svojim umovima, oni bi izvukli iz njega (Novi zavet) verovanje, ne u večno mučenje, već u uništenje. To je vatra koja se naziva aeonian (večna), a ne život bačen u nju.”[17]
Pošto je potpuna kazna iz Božjeg zakona izvršena, udovoljeno je zahtevima pravde. Sada Nebo i Zemlja objavljuju Gospodnju pravdu.
- Načelo kazne. Smrt je konačna kazna za greh. Svi koji odbiju spasenje koje Bog nudi, umreće večno, a to je posledica njihovog greha. Međutim, neki su gnusno grešili, demonski su uživali u nanošenju patnji drugima. Drugi su živeli uglavnom moralnim, mirnim životom i njihova krivica je samo u odbacivanju spasenja koje je omogućio Hristos. Da li je pravo da oni podnesu istu kaznu?
Isus je rekao: „A onaj sluga koji zna volju gospodara svojega, i nije se pripravio, niti učinio po volji njegovoj, biće vrlo bijen. Kome je god mnogo dano mnogo će se iskati od njega; a kome predaše najviše najviše će iskati od njega.” (Luka 12,47.48)
Bez sumnje, oni koji su se pobunili protiv Boga, najviše će patiti, više od onih koji to nisu učinili. Međutim, mi moramo shvatiti njihovu konačnu patnju u uslovima Hristovog iskustva „druge smrti” na krstu. Tu je On nosio grehe sveta. Greh je bio taj koji Mu je doneo strašno odvajanje od Oca, što je izazvalo samrtne muke koje je podnosio – umni bol koji se ne može opisati. Tako će biti i sa izgubljenim grešnicima. Oni će požnjeti ono što su posejali, ne samo u toku ovog života, već i prilikom konačnog uništenja. U Božjem prisustvu krivica koju osećaju zbog grehova koje su počinili, prouzrokovaće patnje neopisivih samrtnih muka. Ukoliko veća bude krivica, utoliko će biti veće samrtne muke. Sotona, podstrekač i vinovnik greha, najviše će patiti.[18]
Očišćenje Zemlje. Opisujući dan Gospodnji, u kome će svaki trag greha biti uklonjen, apostol Petar je rekao: „Nebesa će s hukom proći, a stihije će se od vatre raspasti a zemlja i dela što su na njoj izgoreće.” (2. Petrova 3,10)
Vatra koja će uništiti zle, očistiće i Zemlju od zagađenja grehom. Bog će iz razvalina ove Zemlje načiniti „nebo novo i zemlju novu; jer prvo nebo i prva zemlja prođoše”. (Otkrivenje 21,1) Sa ove očišćene, ponovo stvorene Zemlje – večnog staništa otkupljenih – Bog će zauvek prognati tugu, bol i smrt (Otkrivenje 21,4). Najzad, prokletstvo koje je greh doneo, biće uklonjeno (Otkrivenje 22,3).
Imajući u vidu dan Gospodnjeg dolaska, u kome će greh i nepokajani grešnici biti uništeni, apostol Petar svima kaže: „Kakvim treba vama biti u svetom življenju i pobožnosti čekajući i želeći da bude skorije dolazak Božjega dana.” Zasnivajući ovu nadu na obećanju o Hristovom drugom dolasku, on potvrđuje: „Ali čekamo po obećanju njegovu novo nebo i novu zemlju, gde pravda živi. Zato ljubazni, čekajući ovo starajte se da vas on nađe čiste i prave u miru.” (2. Petrova 3,11.13.14)
[1] Vidi: SDA Bible Commentary, rev. ed., vol. 7. p.885.
[2] Vidi: Questions on Doctrine, p.495.
[3] .”Kada su zver i lažni prorok bačeni u ognjeno jezero (Otkrivenje 19,20) „ostatak” (Otkrivenje 19,21) njihovih sledbenika ubijen je Hristovim mačem. To su carevi, vojvode, moćnici i svi slobodnjaci i robovi (Otkrivenje 19,18). Iste grupe spominju se i u šestom pečatu, kao oni koji žele da se sakriju od lica Jagnjetova (Otkrivenje 6,14-17), kada će se nebo odvojiti kao svitak i kada će se pokrenuti svaka planina i ostrvo. Očigledno ovi delovi Svetoga pisma opisuju isti događaj koji će potresti Zemlju – Drugi Hristov dolazak.„Koliko ih je obuhvaćeno smrću ostatka (Otkrivenje 19,21)? Na osnovu Otkrivenja 13,8 u vreme Drugog dolaska na Zemlji će postojati samo dve grupe: ‘i pokloniše joj se (zveri) svi koji žive na zemlji kojima imena nisu zapisana u životnoj knjizi! Očigledno je, stoga, da kada su, ‘ostali pobijeni mačem’ (Otkrivenje 19,21), ne postoje preživeli osim onih koji su se odupirali zveri, oni koji su zapisani u Životnoj knjizi.” (Otkrivenje 13,8) (SDA Bible Commentary, rev. ed., vol.7, p.885)
[4] Uporedi: Questions on Doctrine, p.500. Pušteni jarac nije spasitelj pravednih.
[5] Septuaginta u 1. Mojsijevoj 1,2 upotrebljava za prevođenje jevrejske reči tehom reč „dubok” (kod nas bezdan, prim. prev.). To ukazuje da je stanje Zemlje u toku milenijuma bar delimično slično njenom stanju na početku kada je bila „bez obličja i pusta i beše tama nad bezdanom”. Vidi: SDA Bible Commentary, rev. ed., vol.7, p.879.
[6] Činjenica da oni vladaju ili imaju vlast ne mora neizbežno da znači da na Zemlji mora da bude zlih koji će na njoj živeti. U početku Bog je dao Adamu i Evi vlast da vladaju (1. Mojsijeva 1,26). Pre nego što su zgrešili, oni su vladali nad delom stvaranja koji im je Bog odredio. Nije potrebno imati neposlušne da bi se moglo vladati.
[7] SDA Bible Commentary, rev. ed., vol.7, p.880.
[8] Maxwell, God Cares (Boise, ID: Pacific Press, 1985), vol.2, p.500.
[9] Prikaz Otkrivenja o silaženju Novog Jerusalima ne ukazuje na tačno vreme silaska, jer u prethodnom poglavlju vidimo „oko svetih” opkoljen od sotonskih armija. Ovaj prizor navodi na zaključak da je Novi Jerusalim verovatno sišao pre obnove Zemlje.
[10] Ime Gog i Magog povezano je sa neprijateljima Izrailja koji su trebalo da napadnu Božji narod i Jerusalim nakon izgnanstva (vidi: Jezekilj 38,2.14-16). Razna starozavetna proroštva koja su se odnosila na Izrailj nisu se ispunila. Ona će dobiti svoje ispunjenje u duhovnom Izrailju. Tako će savez moćnog neprijatelja o kome govori prorok Jezekilj da će doći na Jerusalim, naći svoje ispunjenje kada Bog bude dopustio sotoni da sa armijama onih koji neće biti spaseni, pođe protiv Njegovog naroda i ljubljenog grada u poslednjoj bici velikog sukoba.
[11] Questions on Doctrine, p. 505.
[12] Uporedi: SDA Bible Commentary, rev. ed., vol. 4, p. 708.
[13] „Hell” (pakao) SDA Encyclopedia, rev. ed. p.599.
[14] Vidi: „Hell” (pakao) SDA Dictionary, rev. ed. p.475.
[15] Uporedi Jeremijino proročanstvo o razorenju Jerusalima vatrom koja se neće ugasiti (Jeremija 17,27) i koje je ispunjeno kada je Navuhodonosor zauzeo grad (2. Dnevnika 36,19). Vatra je gorela dok grad nije bio uništen i onda se ugasila.
[16] Questions on Doctrine, p.539.
[17] William Temple, Christian Faith and Life (New York: Macmillan, 1931), p.81.
[18] Uporedi: „Hell” (pakao) SDA Bible Dictionary, rev. ed. p. 475.